Izdavač: Radionica duše
Urednik: Momčilo Todorović
Tekstovi: Stanislav Živković, Olga Perović, Đorđe Kadijević
Beograd, 2004.


«...Šta je sad potrebno umjetnosti? Da li mi danas imamo potrebu da je na neki narativni način pokazujemo našem narodu, našem radniku, našem čovjeku uopšte? Da li imamo potrebu da umjetnost, da tako kažem, snizimo do nepismenosti? Nemamo - prošli smo taj period. Naravno, čovjeku treba pružiti što jača osjećanja umjetnika, što originalnija, ono što vuče napred. Ali, napravio bih jednu malu digresiju, meni se čini da i pored toga što smo mi u Jugoslaviji postigli vrlo visoke rezultate baš u umjetnosti i likovna nam je umjetnost na jednoj svjetskoj visini, ipak smo malo ispustili, ali nijesmo mogli, da u našoj umjetnosti obilježimo naše prve bolove, naše prve radosti. Njih, na žalost, nema dovoljno u našoj umjetnosti. A zašto nema? Jer je umnogome shvaćena kao estetika, i samo kao estetika. A umjetnost se ne stvara samo radi toga. Umjetnost se stvara radi jedne ideje i njom postaje umjetnost. Ona se unapred ne pravi nego vremenom postaje umjetnost. Ona sazre kao umjetnost i mora da nosi taj estetski pečat. Ali da bi umjetnik sazrevao, on mora da zna šta je bilo prije njega, početkom dvadesetog vijeka, da nagradi intencije koje se tada naziru, da ih oplodi, da stvori novo, značajno. Jedino tako može doista da stvara. A ne da se ropski prepušta trgovini, onome što ona traži. To je moje duboko mišljenje već odavno. Ukoliko sam i ja i sam stvarao i sam nešto stvorio, slijedeći svoje osjećanje, nije moj posao da o tome govorim. Hoću samo da naglasim da je umjetnik odgovoran pred ljudima, a ne pred trgovinom, da je umjetnik bez društva kao bez noge.

Kad ja govorim o trgovini, ne mislim na onu trgovinu koja je razmjena dobara. Nego na onu koja je najobičnija špekulacija, koja hoće da nametne svoj ukus stvaraocu, a ne da plasira njegovo delo. I umjetnik ne samo da treba da se brani od takve trgovine, nego da je izbaci iz svog domena, da se ne osvrće na nju. Ali, na žalost, moram da kažem, danas se umjetnost ustvari nudi trgovini da radi po njenoj želji. I to je najgore. Jer ne samo što se nudi kao artikal, nego tu postoji ono psihološko nuđenje. A što se tako nudi, o tome da i ne govorim. Umjetnik mora da ima čvrst moral inače postaje samo sluga u pravom smislu te riječi. Sluga koja najgore stvari radi. O tome se danas govori, prepričava, donosi štampa ponešto, ali sa vrlo malo pravog obaveštenja šta u tom odnosu umjetnik - djelo, prodaja djela ne valja, šta je nestvaralaško....»

(deo intervjua koji je Olga Perović vodila sa P. Lubardom 1968.godine, a koji je prvi put objavljen u ovoj monografiji)