| |
| |
|
SLIKE, GRAFIKE, CRTEŽI
Kada posmatramo stvaralaštvo Velizara Krstića, uočavamo specifičnu predmetnu govornu poziciju umjetničkog subjekta. Ta specifičnost je u potpunosti okrenuta jakom individualnom slikarskom mišljenju, izraženom kroz tradicionalne vizuelne medije slikarstva, grafike, skulpture i crteža. Obnovljeno predmetno značenje – omeđeno društvenim stavovima samog umjetnika, koje sa sobom uvodi pojava nove figuracije kao figurativne umjetnosti posthumanističke epohe – bitan je diskurs koji je uticao na formiranje slikarskog lika i profila Velizara Krstića.
Koncipirajući svoj novi vizuelni tematem, započet prepoznatljivom ličnom poetikom sa naglašenom umjetničkom zrelošću, velikim iskustvom i sadržajnim autoritetom, kroz izrazito angažovan način ciklusa Pomeni uključuje se u svakodnevnu ljudsku mitologizaciju okrenutu trenutku i okolnostima surove ratne realnosti.
Određena čulnost, subjektivizam i isticanje ličnog autorskog stava, odlika su senzibiliteta umjetničke prakse Velizara Krstića koja u duhu postmodernističkog vremena na različite načine preispituje poznate umjetničke fenomene preuzete iz naslijeđa istorije umjetnosti. Svojom misaonom i kritičkom personalnošću pokušava da ostvari sintezu i asimilaciju različitih umjetničkih iskustava. Sintagma «umjetnost kao tema umjetnosti» na najbolji način može da objasni njegovu korespodenciju sa Frensisom Bejkonom, Van Gogom i drugim izvorima, pomoću kojih ostvaruje istorijsku vezu i specifičnu intelektualnu igru čiji je cilj demitologizacija i demistifikacija, sagledane kao novi osavremenjeni smisao.
Velizar Krstić u novije vrijeme svoj likovni govor formira fokusirajući interesovanja na teme masovnih medija, filma i svijeta spektakla, povezujući ih sa svojim inspirativnim uzorima iz istorije umjetnosti i bliskim osobama iz privatnog života. Unoseći ovaj sadržaj u temu svoje umjetnosti, slobodno spaja različite izvore, uvodeći ih u novi kontekst, da sa tim kontekstom dobijaju nova značenja. Portreti velikih formata na kojima dominiraju intezivne boje, velike glave ispod kojih proviruju neki drugi sadržaji, umjetnikova su potreba unošenja svakodnevice u svoj stvaralački govor, uticaj su reklamnih bilborda, naročito političkih plakata, koji su svuda oko nas, ali bez ideologije i ideološke propagande koju oni produkuju već su tu samo kao vizuelni predložak. Vizuelnost fenomena bilborda i političkih plakata su činjenice svakodnevnog života i kao takve reflektuju se kroz slikarstvo Velizara Krstića. Na tim predlošcima novog kulturnog modela umjetnik nas kritički osvješćuje, u smislu da je njihovo značenje trenutno i da se brzo prevazilazi dinamikom te iste svakodnevice. Često biva da ta i takva «fenomenologija duha» u potpunosti bude shvaćena tek kad izađe iz konteksta svakodnevice u kojoj se pojavila. Njena univerzalija tek slijedi. |
Zaseban ciklus čine slike voća (šljive, maline, kupine, trešnje, jabuke) na kojima je unesena tekstualna poruka sa njihovim nazivom, tek toliko da se naglasi njihovo osnovno značenje u kulturi koja gubi vezu sa prirodom jer imenovanje tu vezu održava. Subjektivnost potrošačke kulture kao nove medijske realnosti – kojom dominiraju industrijske konzerve, zapakovano genetski modifikovano voće u najlonu koje jedino preko etiketa sa pakovanja i reklamnih poruka ostvaruje vezu sa prirodom koja potvrđuje autentičnost proizvoda – postaje podlogom na kojoj izrastaju autentične umjetničke očiglednosti. U svojoj vizuelnoj naraciji umjetnik prelazi sa velikih formata mnoštva voća na pojedinačne prizore pojedinih komada, koji svojom vizuelnom i tekstualnom porukom žele da naglase iz mnoštva samo ono jedno u značenju koje ta slika produkuje, kao svojevrstan simulakrum same poruke, definišući na taj način svoj odnos prema slikarskoj tradiciji ali i masovnoj kulturi.Velizar Krstić svoju likovnu naraciju gradi kroz postmodernističku kulturu simulakruma u kojoj vještačka, otuđena i sve prisutnija popularna umjetnost postaje nova simulirana realnost u kojoj se brišu granice između potrošnje i informacije, zabave i života, iluzije i realnosti. Na izvjestan način ispostavlja nostalgiiju prema prošlosti, jer mu ta nostalgija postaje valjanom osnovom za umjetničku praksu koja duboko ukorjenjuje umjetnikovu (i našu) sadašnjost, a sve u potrazi za novom govornom pozicijom umjetničkog subjekta.
Sarita Vujković, 2005.
|
PAINTINGS, GRAPHICS, DRAWINGS
When we observe the creative work of Velizar Krstic we can see a specific speech position of the artist. That specific quality is completely turned towards the strong individual thinking of the painter, expressed through traditional visual media of painting, graphics, sculptures and drawings. Restored meaning of a subject - framed by the social attitudes of the artist, that appearance of a new figuration introduce as the figurative art of the post humanistic epoch - the discourse is important that influenced the formation of artistic character and profile of Velizar Krstic.
Conceiving his new visual theme, he started with his recognizable personal poetics with emphasized artistic maturity and great experience but realized through the cycle Memorials. In that way he joined everyday human mithologization turned towards cruel war reality. Certain sensuality, subjectivism and pointing out the personal author's attitude are the characteristics of artistic practice of Velizar Krstic that in the spirit of postmodernism reconsider known art phenomena from history of art heritage. By his reflective personality and criticism he tries to create synthesis and assimilation of different artistic experiences. The syntagm “art asa theme of art” in the best way can explain his correspondence with Francis Bacon, Van Gogh and other resources, that help him to make a history connection and specific intellectual game whose aim is demythologization and demystification.
Recently Velizar Krstic forms his art speech in the way he focuses his interest on the mass media, film and other topics from the world of spectacles, connecting them with his inspiring models from history of art and with the persons hi is close to. Involving this content in his art, he freely links different sources, introducing them to a new context, and in that context they get different meaning. The big size portraits, where the intensive colors dominate and where some other content behind the big heads intrudes, are the artist's need to involve the everyday life in his creative speech. That is the influence of advertising billboards, especially political bills which are around us, but his portraits are without ideology and propaganda and they serve only as a visual pattern. The visually of billboard and political bills phenomenon are the facts of everyday life and as such affect the work of Velizar Krstic. Through those patterns the artist tells us in a fault-finding manner that their significance is temporary and that it is quickly overcomed by everyday dynamic. It is often the case that such “phenomenology of spirit” is only understood when it is out of everyday life context where originally appeared. Only then its universality follows.
A separate cycle includes paintings of fruits (plums, blackberries, cherries, apples) which have their textual message including their names, just enough to emphasize their primary meaning in culture that is loosing the connection with the nature since naming keeps up that connection. The subjectivism of consumer society as a new media reality – where industrial cans and modified fruits packed in plastic bags dominate and only their stickers confirm their authenticity – becomes the basis for an authentic artistic manifestation. In his visual narration the artist goes from the big size of abundance of fruits to particular pieces which by their visual and textual message want to distinguish only one meaning from many others that those paintings produce as a simulacrum of the message itself. In that way the artist define his relationship towards art tradition and mass culture as well.
Velizar Krstic create his art narration through simulacrum of post modernistic culture where the artificial, alienated and more and more present pop culture becomes simulated reality. In that reality the borders between consuming and information, fun and life, illusion and reality are erased. He expresses nostalgia for the past in a certain manner, because that nostalgia becomes the basis for the art practice deep-rooting the artist's (and ours) present time, in order to search for a new speech position of the artist.
|
FASCINACIJA PREDMETOM – NOVE SLIKE I OBJEKTI VELIZARA KRSTIĆA
Da li Velizar Krstić voli stakiše? Da. Ne. Možda. U svakom slučaju pitanje je moguće, za nekog i opravdano, ali suštinski sasvim irelevantno za diskurs o njegovim novim delima , mada su upravo ona to pitanje inicirale. Koji je dakle razlog što se ovaj slikar, u okviru jedne veoma opšte teme "Agora", ili tržnica, potrudio da načini niz objekata koji simuliraju raznovrsne slatkiše ? U osnovi tog poduhvata trebalo bi da leži njegova fascinacija predmetnim svetom, naravno usredsređena na odgovarajuće objekte - besumnje one koji su u stanju da u dato vreme pobude njegovo biće na igru opštih i posebno plastičkih fantazama. (A to je igra o čijem mehanizmu veoma malo znamo, mimo naše apsolutne sigurnosti da ona postoji i da ogromnim delom upravlja umetnikovim stvaralaštvom.) Ovoga puta to su u prostornim objektima slatkiši, u pseudo reljefima sladoledi, a u slikama pak voće, uz još ponešto.
Nužno je pomenuti da je u predhodnim delima, izlaganim u beogradskom Kulturnom centru 2001. god; ta zagledanost u predmet bila nagoveštena u slikama kod kojih su delovi lica plasirani u vidu pseudo kolaža, gubeći tako svojstva delova bića i pretvarajući se u predmete za sebe. Sad ta fascinacija dobija pun značaj kroz stvaranje direktnih simulakruma odredjenih predmeta, raznih tipova torti, sitnih kolača, minjona, toliko uverljivih da im fali samo izvesna doza tehničke doteranosti (koju, slutim, autor namerno izbegava) pa da postanu dostojni da nađu mesto u izlogu kakve velike poslastičarnice, što inače nije redak slučaj, kao kakva privlačna zamena za stvarne, lako kvarljive originale. Tako plasirani oni imaju vrlo utilitarnu ulogu. Međutim kada se ozbiljan umetnik time pozabavi mi moramo da njegovu akciju vidimo drugačije. Da najpre u fascinaciji predmetom vidimo deo opšte sklonosti moderne umetnosti ka jednom novom odnosu prema aktuelnoj vizuelnoj stvarnosti pri čemu njegovo veličanstvo predmet, posebno industrijski, dobija specijalnu ulogu. Dosegao je on sa pop artom horizont apologetike potrošackog duštva kao njegov apsolutni eksponent, ali je i pre, a naročito posle njega, oslobođen okova mrtve prirode kao motiva, dobijao neobične uloge i značenja kroz individualne umetničke likovne poetike.
Na svu sreću pravljenje predmetnih simulakruma, kada nije potaknuto tako profanom potrebom kakav je gornji primer sa izlogom poslastičarnice, uvek se, antropološki gledano, može vezati za neku od brojnih vrsti magijskih potreba. Poznat je slučaj da su na polinezijskim ostrvima gde su tokom Drugog svetskog rata sletali američki avioni, urođenici kasnije pravili makete - simulakrume tih letilica za koje su verovali da im donose božja poslanstva i njima dragocene sitne darove, ne bi li se one vratile. Uostalom brojni su slični primeri među eksponatima Dibifeovog Muzeja sirove umetnosti u Lozani.
Naravno moderan školovan čovek, kod koga se uvek izvesna mera intelektualne skeptičnosti podrazumeva, ne dela sa istom primarnom motivacijom kao primitivan svet Dibifeovih "pacijenata", ili urođenika sa njhovim upražnjavanjem onoga što Dzems Frezer naziva simpatičkom magijom. Ali slobodno je predpostaviti da ispod racionalno objašnjivog sloja motivacija (likovna fascijacija) može da zapretano tinja slutnja o magijskom osvajanju i posedovanju oblika, objekta koji se imitira, kao neki odjek kolektivno nesvesnog. Tada će saradnja ova dva činioca, kao kod našeg umetnika, manifestuje kao stvaranje objekata koje prepoznajemo i kao dug aktuelnom civilizacijsko umetničkom stanju stvari i kao momenat vezan za lične stvaralačke potrebe. A što se tiče motivacija koje tu proishode is sfere kolektivno nesvesnog, treba pošteno reći da nikakvim racionalnim načinom ne možemo da odredimo kako u stvaralačkom procesu pojedini momenti kakvi su individualno i kolektivno nesvesno, uz arhetipske predstave i simbolska im značenja, učestvuju u stvaralačkom procesu.
Da kod Krstića nije u pitanju prosta, bezrazložna, makar i nesvesnim motivisana igra sa simulakrumima, svedoče nam i grupe drugih dela među njegovim novim radovima. Recimo konstruisanje izvesnih tabli koje u vidu pseudo reljefa ponavljaju onaj tip reklamnih panoa koji preporučivanim predmetima, radi optičke uverljlvosti, osim formi i boja pridaje na reljefnost svedenu treću dimenziju. Kod Krstića to su table - reljefne slike sa različitim tipovima sladoleda na stapićima. Tu se, i bez inskripcija koje bi verbalno preporučivale marku, ili određeni tip sladoleda, na predmetnom planu radi o nečem sto bi filozofi verovatno mogli da nazovu ontološkim udvajanjem. Naime ovakav Krstićev predmet je već similakrum predhodnog utilitarnog similakruma, i sada ga je moguće primati i kao originalni reklamnu pano, kakve svuda srećemo; ali i kao delo plastične umetnosti, na način na koji u predhodno razmotrenim delima nije slučaj. Takvo delo status umetničkog stiče naizgled nevažnim formalnim pikturalnim intervencijama, osobenim polaganjem bojenih slojeva i po pozađu i po reljefnošću istaknutoj predmetnoj predstavi, te uz funkcionalno menjanje dimenzija, i dakako, uz planiranje budućeg mesta eksponiranja (zid galerije, privatni amnijent) dolazi do onog tipa semantičkih pomeranja, koja dopuštaju da ono bude tretirano kao umetničko po danas važećim standardima. Onda nam je otvoren put da u njemu vidimo plastičko formulisanje odnosa prema aktuelnim vizibilnim manifestacijama našeg svakodnevnog okruženja, sa humornim, kritičkim, opominjućim ili kakvim drugim značenjem.
Sledeći red novih dela su ona u kojima se posle slikareve fascinacije predmetom javlja fascinacija materijom. Tako da on, u delima koja gradi kao fragmente predmeta po čijim reljefnostima imitira površinska tkiva raznog voća ili riblje krljušti, obavlja jednu mnogo složeniju operaciju nego sto je to mehaničko i stoga isprazno pravljenje imitata. Njegovo delanje bi se na izvestan način moglo porediti sa onim na čemu se zasnivaju neprevaziđene poetike Gastona Bašlara, koji nam genijalno pokazuje kako prastari i negda jedino mogući sistem saznavanja sveta, onaj zasnovan na empîriji i čistom individualnom doživljavanju nije mrtav, već se može kreativno koristiti u sinkretizmu sa onim što ga je razvoj nauke i znanja doneo , uz činodejstvovanje filosofije. Te tako Krstic umesto reči kao operativnog "oruđa" kod Bašlara, koristi vizuelnost i taktilnost da bi razvio i praktikovao bašlarovsku formulu ispitivanja sveta koja glasi: empirijsko iskustvo - lični doživljaj - široko zasnovana suma znanja - filozofske predilekcije kao stvaralačka i sintetišuća mudrost. Sa svim tim raspolaže i slikar, posebno obdaren i radoznao kakav je Krstić, s tim sto u članovima navedene formule pod stavkom "suma znanja" treba uključiti i čitav spektar poznavanja i moći korišćenja oblasti slikarske fenomeno-tehnicistike.
Na ovu sferu u kojoj dominira svojevrsna saznajnost predmetnog sveta i materija koje karakterišu njegove primerke nadovezuje se (ili je to mozda obratno) sfera u kojoj velike uljane slike tretiraju kao temu raznovrsno voće. Tu umesto saznajnog momenta dominira ekspresija. Naravno ne u posebno naglašenom pikturalnom i fenomeno - tehničkom momentu, dakle kroz potenciranu akciju potez - boja. Ona se krije pre u intencionalnom sloju smisla stvaranja dela, a na fenomenskom planu manifestuje se kroz poseban tip realistickog predstavljanja. Teznja da se izrazi pretežno lični doživljaj predmetne fascinacije, usko je povezana sa u modernoj umetnosti značajnim semantičko plastičkim inovacijama kakve su plasiranje većeg broja istovrsnih predmeta i hipertrofiranje njihovih dimenzija; kao efektan princip izmeštanja stvarnosno naturalističkog momenta u drugačiji plan značenja, što je u ovom slučaju praćeno i specifičnim slikarskim postupkom. Ovaj, mada blizak realizmu, nema objektivističku zagriženost naturalizma ili akademskog realizma. Čak ni kada se radi o najlepšim njihovim izdanjima kakve su rane mrtve prirode Karavađove ili isti motivi Katarine Ivanović. Umesto njihove efektne iluzionističke preciznosti kroz "sliveni potez", ovde je na delu pre svega pikturalna senzitivnost izražena putem "grumuljica" boja materija, poput Šardenovih, uz stepen robustnosti koju nalaže modernost. Tako u krajnjem saldu nastaje impresivno eksplicirana predmetna stvarnostnost voća, uz njeno svrsishodno otimanje banalnosti svakodnevice, pri čemu uzdizanju predstave ka "višem" ekspresivnom i simbolskom nivou doprinosi još jedan, naknadno plasiran elemenat. Reč je tu o apliciranim letrističkim dodacima, odnosno brojkama, očigledno određenih datuma, sa kojima su u direktnoj vezi horizontalna i vertikalna linija, jake obojenosti, čija je tačka preseka postavljena ekscentrično u odnosu na površinu slike. Te tako u ukupnom, skrivenom poretku semantizacije imamo kao moguće objašnjenje predstavu predimenzionirane kutije sa voćem (kandiranim?) kakve služe za poklon, sa sugestijom trake koja poklon uvezuje i datumom vezanim za onoga kome je hipotetički poklon namenjen. Svakako u vezi sa zapîsanim datumom može se pomišljati kako je i izbor voća povezan sa psihološkim profilom date ličnosti.
Tako se Krstićeva fascinacija predmetnim svetom i za njega posebno privlačnim eksponentima tog sveta, razastrla u više ,kadkad divergentnih, kadkad konvergentnih pravaca, da bi on u svakom od njih pred nas postavljao svojevrsne semantičko estetičko - plastičke zagonetke, a pred sebe izazov da nam ih pripremi sa punim aktiviranjem sopstvenih pikturalno - pojetičkih, kao i intuitivno - spekulativnih sposobnosti.
Zoran Pavlović, 2006.
|
FASCINATION WITH THE OBJECT – NEW PAINTINGS AND OBJECTS BY VELIZAR KRSTIC
Does Velizar Krstić like sweets? Yes. No. Maybe. In any case, the question is possible, for someone even justified, but essentially quite irrelevant for a discourse about his works although they are original initiators of the question. Why has this painter chosen a very general topic of Agora, or marketplace to make a series of objects that simulate different sweets? Underneath such an undertaking should be his fascination with object–world, centered on relevant objects – undoubtedly those that can stimulate his being to a play of general and specific plastic fantasies. (We know very little about the mechanisms of this play, but we are absolutely certain that it exists and even manages the artist’s creative process to a great extent.) This time, Krstić offers us sweets executed as spatial objects, ice–creams as pseudo–reliefs, fruit and something else as paintings.
In his former works, exhibited in the Belgrade Cultural Center gallery in 2001, this obsession with objects was suggested in paintings where parts of the painted portraits were presented in the form of pseudo–collages – the human quality was lost and they were turned into objects as such. Now, this fascination acquires its full significance in the creation of direct simulacrums of certain objects, different types of cakes, petits–fours, mignons, so convincing that only a slight additional technical perfection (which, I suspect, the author avoids on purpose) would make them fit for the display case of a large candy–shop as usual attractive replacements for real, perishable originals. Presented in such a way, they have a strictly utilitarian role. However, when a serious artist treats the matter, we have to look for other aspects of his engagement. First of all, observe in his fascination with objects a general inclination of modern art towards a new relationship to the current visual reality, whereby its majesty the object, particularly the one industrially manufactured, acquires a specific role. In pop art it reached the horizon of the consumer society apologetic as its absolute exponent, but even before and especially after the movement, freed from the bondage of the still–life motif, it was endowed unusual roles and meanings through artists’ personal visual poetics.
Fortunately, from an anthropological viewpoint, the making of object simulacrums, when not initiated with such a profane end as the above example of candy–shop display windows, can be related to one of the numerous kinds of magical needs,. For example, people living on the Polynesian islands where American planes used to land during the Second World War made model–simulacrums of those flying machines: they believed that they brought heavenly messages and small gifts, and wanted to summon them back. There are numerous other examples among the exhibits in Dubuffet’s Museum of Art Brut in Lausanne.
Of course, a modern educated man, with a presumed measure of intellectual skepticism, does not have the same primary motivation as the primitive world of Dubuffet’s “patients” or natives with their practice of sympathetic magic (according to James Frazer). But it can be assumed that underneath the rationally explainable layer of motivations (visual fascination) there could be a smoldering presentiment of a magical capturing, and possession, of an object, the object imitated as an echo of the collective unconscious. Then, as in the case of our artist, the cooperation of these two elements is manifested in the making of recognizable objects, but also as a contribution to the current civilizational and artistic state of the art and as a moment related to a personal creative craving. As for the motivation originating from the sphere of the collective unconscious, one should openly say that there is no rational way to define the participation of certain moments, such as the individual or collective unconscious, archetypal representations and symbolic meaning, in the creative process.
However, groups of other recent works of Velizar Krstić prove that he is not engaged in a simple, groundless, even unconsciously motivated, play with simulacrums. Let us mention here the construction of certain boards which recall through pseudo–reliefs the type of bulletin–boards that add to the form and colour of their advertised objects a third dimension reduced to relief. Krstić places different types of ice–cream on sticks on such boards–relief paintings. Even without the inscriptions of verbal advertisement of a certain brand or type of ice–cream, there is something related to the object that philosophers could call ontological doubling. Since Krstić’s objects are already simulacrums of the former utilitarian simulacrums, they can be accepted as original billboards seen in many places, but also as works of plastic art, different from those artifacts mentioned before. They acquire the status of artworks by means of seemingly unimportant formal pictorial interventions and a specific layering of colour, both on the background and on the relief representation of the object. The functional change of dimensions and the planned place where the object will be exhibited in the future (gallery or private ambience) lead to such semantic shifts which allow a work to be treated as artwork according to the currently valid standards, and we can discern in it the plastic formulation of the author’s humorous, critical, warning, or other, relation to the current visible manifestations of our everyday environment.
In the next group of Krstić’s recent works comprises those that reveal the artist’s fascination with the matter. When they represent fragments of objects, and when the author imitates on their relief surfaces tissues of different fruits or fish scales, he performs a much more complex operation than a purely mechanical and pointless production of imitations. His endeavor could be compared to some essential elements of the unsurpassed poetics of Gaston Bachlerad who showed us that the old and once the only system of knowing the world, the system founded on empiric and individual experience, is not dead, but could be creatively used in combination with a system brought about by scientific and cognitive developments, under the blessings of philosophy. Instead of words, Bachelard’s operative “tools”, Krstić uses visual and tactile qualities in order to develop and put into practice Bachelard’s formula for understanding the world: empirical experience – personal experience – broad general knowledge – philosophical predilections as creative and synthesizing wisdom. A painter, as talented and inquisitive as Krstić, has all this at his disposal, provided that the item “general knowledge” includes the entire spectrum of knowledge and ability to use the area of painterly phenomenology and technique.
This sphere, dominated with a particular cognizance of the world of objects and matter, is related to the sphere of big oil paintings dedicated to various kinds of fruit, where the author’s expression is dominant; of course, not in an emphasized pictorial and phenomenological–technical way, i.e. through an underlined stroke–colour interaction. It lies primarily in the intentional layer of the meaning of artistic creation, while as a phenomenon it is manifested through a particular type of realistic representation. The desire to express a predominantly personal experience of this fascination with object is closely related to significant innovations of modern art, such as the assembling of a number of identical objects or augmentation of their dimensions. This is an effective principle of moving the realistically naturalistic moment into a different stratum of meaning, which comprises a specific painterly procedure in Krstić’s works. Although close to realism, the procedure does not have the objectivistic fanaticism of naturalism or academic realism, not even in their most beautiful issues, such as Carravagio’s early still–lifes or the same motifs with Katarina Ivanović. Instead of an effective illusionistic precision achieved through “blended strokes”, Krstić’s works possess a pictorial sensitivity expressed by “lumps” of the paint matter, like Chardin’s, accompanied by the robustness that modern art requires. The final issue is an impressively explicit object reality of fruit and its appropriate struggle against everyday banality. The raising of the representation towards a “higher” expressive and symbolic level is helped by another, subsequently inserted element –graphic additions of numbers related to certain dates. Directly connected to this are the horizontal and vertical lines, drawn in bright colours and with the point of intersection placed eccentrically in relation to the surface of the painting. And so, in the overall hidden order of semantic definitions, a possible explanation appears as the representation of an oversized box with different kinds of fruit (candied?), a box that is usually bought as present, with a hinted ribbon that binds the gift and the date related to the person the present is hypothetically meant for. The inscribed date also implies that the choice of fruit is linked to the psychological profile of the given person.
Krstić’s fascination with object–world and the most alluring exponents of that world ramifies into several, sometimes divergent, sometimes convergent, directions. With each of them the author places before us specific semantic–aesthetic–visual riddles, and for himself a challenge to prepare the riddles by fully activating his own pictorial–poetic and intuitive–speculative abilities.
Zoran Pavlovic, 2006.
|
| |
Biografija I 1947, Oreovac kod Niša I
Godine 1972. diplomirao na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu, odsek slikarstvo u klasi profesora Đorđa Bosana, gde je i magistrirao 1976. Od 1973 – 74. studirao na Akademiji likovnih umetnosti u Beču u klasi profeosora Valtera Ekreta, kao stipendista zadužbine F.B.S. iz Hamburga, po preporuci slikara Petra Lubarde, dobitnika Herderove nagrade. Kao stipendista grčke Vlade 1979, studirao na Visokoj školi lepih umetnosti u Atini, u klasi profesora Konstantina Gramatopulosa.
U periodu 1996-97. predavao grafiku kao gostujući profesor na Fakultetu likovnih i primenjenih umetnosti Aristotelovog univerziteta u Solunu. Sada je redovni profesor na Fakultetu likovnih umetnosti u Beogradu na Slikarskom odseku.
Od 1975. izlagao je na preko četrdeset samostalnih izložbi u zemlji i inostranstvu i brojnim grupnim prezentacijama.
Dobitnik je značajnih nagrada:
1975. Druga nagrada na izložbi Vojnici, likovni umetnici, Beograd; 1978. Nagrada za crtež na izložbi Crtež i mala plastika, Beograd; 1979. Veliki pečat Grafičkog kolektiva, Beograd; 1980. Otkupna nagrada kabineta grafike JAZU na 11. izložbi jugoslovenske grafike, Zagreb; 1981. Plaketa ULUPUDS-a i Zlatno pero RU »Đuro Salaj» za knjigu Kusmača, na izložbi Zlatno pero Beograda; 1982. Zlatna plaketa ULUS-a i Nagrada publike na 12. Memorijalu «Nadežda Petrović», Čačak; 1984. Velika premija kaabineta grafike na 13. izložbi jugoslovenske grafike, Zagreb; 1987. Nagrada KPZ iz Požarevca na 3. bijenalu «U svetlu Milene» i otkupna nagrada na 6 izložbi Jugoslovenskog portreta, Tuzla; 1992. Nagrada za slikarstvo na 33. Oktobarskom salonu, Beograd; 1995. Jugoslovenska nagrada za slikarstvo «Boža Ilić», Prokuplje; 1996. Specijalna nagrada za grafiku na 4. Bijenalu grafike, Beograd; 2001. Zlatna igla na Prolećnoj izložbi ULUS-a, Beograd, Grand prix na 11. Međunarodnom bijenalu grafike, Varna (Bugarska); Mali pečat Grafičkog kolektiva, Beograd; 2002. Specijalna nagrada Međunarodnog trijenala male grafike 2002, Tokio; 2003. Tetovo, Specijalna nagrada na 2 Međunarodnom bijenalu male grafike – Tetovo.
Adresa: Mike Alasa 40, 11000 Beograd
Tel +381 11 21 87 250
E – mail:
Biography I 1947, Oreovac near Nis I
He graduaded from Belgrade Academy of Fine Arts in 1972 in the class of professor Đorđe Bošan, painting department, where he won his master's degree in 1976. From 1973 to 1974 he was studying at the Academy of Fine Arts in Vienna in the class of professor Walter Eckert, as a scholarship holder of foundation F.B.S. from Hamburg, recommended by the painter Petar Lubarda, the winner of Herder's prize. He was as well the scholarship holder of Greece Government in 1979 and he studied at Faculty of Fine Arts in Athens, in the class of Professor Konstantin Gramatopulos.
He worked as a guest professor at the Faculty of Fine Arts of Aristotle University in Thessalonika from 1996 to 1997. Presently, Full Professor at the Faculty of Fine Arts in Belgrade, Department of Painting.
From 1975 he exhibited his works on 40 solo exhibitions in his country and abroad and on many collective presentations.
He won significant number of prizes:
1975. Belgrade, second award at the exhibition Soldiers–Artists;1978; Belgrade, award for drawing at the exhibition Drawings and Small Sculptures; 1979. Belgrade, the Big Seal of the Graphic Artists' Association; 1980. Zagreb, purchase award of the Print Cabinet of the Yugoslav Academy of Sciences and Arts at the 11th Exhibition of Yugoslav Prints; 1981. Belgrade, Plaque of the Serbian Association of Applied Artists and Designers and the Golden Pen award from WU Đuro Salaj for the book Kumsača at the exhibition the Golden Pen of Belgrade; 1982. Belgrade, Golden Plaque of the Serbian Artists' Association; Čačak, visitors' award at the 12th Nadežda Petrović Memorial; 1984.Zagreb, premium award of the Print Cabinet at the 13th Exhibition of Yugoslav Prints; 1987. Zrenjanin, award of the visual artists' colony Ečka; Požarevac, award from the Cultural Community of Požarevac at the 3rd Biennial In the Light of Milena, Tuzla, purchase award at the 6th Exhibition of Yugoslav Portraits; 1992. Belgrade, award for painting at the 33rd October Salon; 1996. Prokuplje, Yugoslav award for painting Boža Ilić; Belgrade, special award for prints from International Cultural, Artistic, Scientific, Technical and Educational Cooperation Institute at the 4th Biennial of Prints Belgrade 96; 2001. Belgrade, Golden Point award for prints at the Serbian Artists' Association Spring Exhibition; Varna (Bulgaria), Grand Prix of the City of Varna at the 11th International Biennial of Prints; Belgrade, Small Seal of the Graphic Artists' Association at the exhibition of small format prints, for print Portrait 146W; 2002.Tokio (Japan), special award for the print Portrait 123X, at the International Triennial of Small Format Prints; 2003. Tetovo (Macedonia), special award at the 2nd International Biennial of Small Format Prints.
Address: Mike Alasa 40, 11000 Belgrade
Tel +381 11 21 87 250
E – mail:
|
|
|
|
|
| |
 |
|
| |
dizajn: Viktor Mijatović, web dizajn: IGNIS FATUUS - © 2006-2010, Ogledalo vizuelne umetnosti, e-mail:
home | o nama | kontakt | aktuelnosti | umetnici | izložbe | muzeji | galerije | obrazovanje | izdavaštvo | skupovi | radionice | arhiva | autorska prava
|
|
|